Razgovarali u Beču 24. svibnja 2014.

U fokusu dugogodišnjeg zajedničkog rada Artec arhitekata (Bettine Götz i Richarda Manahla) je istraživanje mogućnosti tipologija i materijala i konstrukcije, prije svega prostora. Između ostalog, to je potaknuto i njihovim studijem u specifičnim uvjetima arhitektonske škole u Grazu, dobrim dijelom određene tada avantgardnim Güntherom Domenigom. 

ORIS: Kod svih vaših radova riječ je o istraživačkom pristupu pa i stavljanju postojećeg pod znak pitanja. Podsjetimo na vaš rani rad, Kuću Manahl, tamo stvari poprimaju drugo značenje; primjerice, krov se mijenja u vanjski zid. Što je bio poticaj ovakvom kritičkom preispitivanju?

Artec: Uvijek nas je zanimao konceptualni rad. Iz koncepta se razvija tipologija, preko tipologije polažemo uvjete lokacije, iz čega se razvija pojedinačni objekt. Kod Kuće Mahnal, koja je bila jedna od prvih koje smo projektirali, slučaj je bio ponešto drugačiji. Građevni propisi su zahtijevali dvostrešni krov, stoga smo preko koncepta položili taj formalni uvjet. S jedne strane, to je bio izazov; raditi drugačije nego što je za nas bilo uobičajeno. Tragali smo za rješenjem tako dugo dok dvostrešni krov više nije bio dvostrešni krov, već je opet proizašao iz koncepta koji smo takoreći unatraške odvili. Kao što ste točno kazali, važno nam je u prvom redu istraživanje prostora, prostornih struktura i nastojimo za sebe same pronaći odgovore. Pri istraživanju naš interes uvijek je usmjeren na rezultat, koji treba biti korak koji vodi daljem razvoju. U slučaju ove kuće zaista se radi o igri između odnosa, dimenzija, volumena i unutrašnjeg prostora, koji se zatim prevrće u vanjski prostor. U naselju koje je ekstremno heterogeno, gdje ima svega samo ničeg specifičnog, kuća izaziva izvjesnu iritaciju. To je doduše slučaj i u unutrašnjosti, ali na drugačiji način.